Cekanje je strasna stvar. Svi stalno nesto cekamo ali kada se to nesto pretvori u nekog, cekanje dobija novu dimenziju, postaje agonija. 

Belgrade – capital city of Serbia, land of possibilities. Ali ja na Beograd gledam iz druge perspektive, mnogo vaznije od te da je ova rec sastavljena od 7 slova, 3 samoglasnika i 4 suglasnika, za mene Beograd znaci zivot i neotudjivi deo moje proslosti, sadanjosti i buducnosti. Povremeno pozelim da odem, da bih ga vise volela ali cini mi se gde god da odem nosim ga u prepunom koferu, jer za njega tamo uvek ima mesta.
Pitanje stvara pitanja, a pitanjem se ne dolazi do odgovora vec do novog pitanja i onda se nalazite u zacaranom krugu koji poput magije ima kontrolu nad vama. Ali to nije magija, vec vasa odluka da u taj zacarani prsten udjete. Vec u startu gubite trku, jer jurite nedostizni cilj. Pitam se da li u ovaj zacarani krug ulazimo svesno ili nesvesno tj. da li je snaga nase podsvesti toliko veca od snage svesnog, da se svest predaje bez prethodne borbe? Jos nikad nisam dobila pozivnicu ali sam sasvim sigurna da sam toj zabavi prisustvovala i mogu vam reci, noc posle nije ni malo prijatna za taj mamurluk potrebno je mnogo vise od kisele  vode!

I tako bezeci od Beograda, bezeci od magije zacaranog kruga, svesno ili ne usla sam u novi, u krug cekanja. 

Nase doba, 21. vek – vek mogucnosti, kao i svaki drugi ima svoje dobre i jos bolje strane. Novi nacini komunikacije - mogucnost uspostavljanja kontakta i odrzavanja istog bez putnih troskova. Zivimo brzo i vodimo ozbiljnu borbu sa vremenom, makar smo tu jednaki sto se tice polova – svi bismo zamrzli vreme kada bismo mogli i mozda samo meni, ali nekako mi se cini da ce pre leka za sidu i kancer biti pronadjen serum protiv starenja, novi vid komunikacije omogucuje bas to timelessnes. Losa strana novog vida komunikacije je ta sto pred sobom nemate coveka, postoji teorija u psihologiji da uvek izgovaramo ono sto osoba s kojom komuniciramo ocekuje da cuje, a ono sto ocekuje da cuje mi prepoznajemo po gestikulaciji i mimici, ali kada ispred sebe imate monitor u kog gledate i tastaturu uz pomoc koje verbalizujete svoje misli, ocekujte neocekivano. 
U nadi da cu pobeci od proslosti koja ovih dana, vrlo moderno email-om, ponovo izrazila zelju da mi „nesto“ saopsti, odlucila sam da cvrsto zatvorim oci i da cekam.Cekam da proslost produzi, svojim putem, dalje. Proslost nije otisla, ali rodilo se milion pitanja. Zatavarnjem ociju ne samo da nisam pobegla, vec sam vrlo svesno prihvatila poziv magicnog kruga i pice dobrodoslice. Novi vid komunikacije? Email – don’t think so, these days I am an old fashion girl!

Beograd je fabolous. Dugo nisam bila u Beogradu u ovo doba godine, obicno vec odavno uzivam u carima mora, plaze, vina i gitare. Ovaj put ne, vise nista nije obicno to je jednostavno out, prevazidjena kategorija, kao i sve druge pojavom Lady GaGe i co. Cetiri mineralne, odlicno drustvo i Beograd, zakljucak je vrlo jednostavan – have a fabolous time! Na red je dosla i ta tema, zaljubljenost i ono bez cega bi jing i jang bili samo jing ili samo jang, prevara. Bam! Helo from past. Ono za sta je u mom koferu, u svacijm koferu, uvek bilo mesta i ono od cega ne mogu pobeci, proslost. Ovaj put ona je bila prisutna vise nego ikad, i sto sam vise zatvarala oci bilo mi je jasnije da nece otici. 
Mnoga poznata lica i on. Centar Beograda, brings memories... Pogled prepun pitanja, naravno upucenih na moju email, a sada i eye-talk adresu. 

 Pitanje radja pitanje, a cekanje agoniju. I zato otvaram oci, nakon svih ovih godina, jer da volela sam ga ali sad vise volim da kasnim!




                                                                                                                                                                                                                    Milica Nakic