Beograd – Bolji od najboljeg Grada na ovom Divnom svetu.
U ovom gradu, cudo je zivotni standard. Kada bi samo ulice progovorile, Kalemegdan zapevao... ali ako oslusnete pazljivije cucete sapat kosave, krila goluba, sudar Dunava i Save, i bice vam sasvim jasno da nikada niste sami, Beograd je sa vama. Nasa veza pocela je sasvim neposredno i traje godinama... otkad mi je prvi put stavio do znanja da cu mu biti jedina . Onda me je nezno uhvatio za ruku, zamrsio mi kosu nespretnim sapatom i... to je bilo dovoljno.

Mozda... ali... ne znam.
Zanimljiva recenica koju mozemo tumaciti na vise nacina. Mozda – vise da nego ne, izrazeno u procentima to izgleda ovako: DA - 51%, NE – 49%. Ali – neodredjeno, dakle 50% - 50%. I naravno Ne znam – vise ne nego da, dakle kada bismo ne znam izrazili u procentima: 51% - NE i 49% - DA. A onda dolazimo do logicnog zakljucka da vam je vas sagovornik uputio jasnu poruku, DA/NE!
U svetu na kojem je MOZDA jedino moguc zivot ALI se NE ZNA zasigurno, postoji li mogucnot komunikacije bez pomenutih reci? Bi li zivot utoliko bio laksi kada bismo jednostavno zacutali pre nego izgovorimo te tri lazi i dosetili se istine DA/NE?

Bilo je to u mom 7. razredu Osnovne Skole. Sve je bilo naivno, detinjasto, mada je tada pitanje “Hoces da furamo?”, jos uvek postojalo, iako se polako gubila poterba za istim. Bio je najlepsi i najzgodniji, ili se meni to tako cinilo. Bili smo deca... prerano smo se upoznali i sve sto je od nas ostali bilo je MOZDA.
Iz mozda, rodilo se pitanje. Sada vise nismo bili toliko detinjasti, makar smo u to oboje cvrsto verovali. Usledilo je ALI. Ciklus je takav...
Ne znam ni sta se promenilo, verovatno nista i to je cudno jer proslo je toliko vremena i imali smo mozda i ali, sada je dosao red na NE ZNAM.

Ta nit, koja nas je spajala bila je toliko jaka i ciklus MOZDA-ALI-NE ZNAM, bio je potreban kako bismo oboje shvatili da ta nit i dalje postoji ali hodati ociju vezanih po tankoj zici – zivot nije cirkus, a mi cirkuzanti! Mozda cemo uvideti vremenom da ta nit sto nas spaja jeste ili nije mnogo vise od neraskidive navike i izazovnog rizika, ali o tome sada ne vredi razmisljati, jer zivot je kao lutrija – nepredvidiv i nije svaki listic dobitna kombinacija!

“Que sera, sera,
What ever will be, will be...”
Pesma salje predivnu poruku, enjoy life...
Trenutke najvece samoce obicno delimo sa sivma, jer svi su niko dok nemate nekog, i tada ste usamljeni.

Onda me je nezno uhvatio za ruku, zamrsio mi kosu nespretnim sapatom i... to je bilo dovoljno.

 

 Milica Nakic